|
Prispeval AM
|
|
THURSDAY, 07. JANUARY 2010 ob 04:23 |
|
THE TAKE
In suburban Buenos Aires, thirty unemployed auto-parts workers walk into their idle factory, roll out sleeping mats and refuse to leave.
All they want is to re-start the silent machines. But this simple act - The Take - has the power to turn the globalization debate on its head.
In the wake of Argentina's dramatic economic collapse in 2001, Latin America's most prosperous middle class finds itself in a ghost town of abandoned factories and mass unemployment. The Forja auto plant lies dormant until its former employees take action. They're part of a daring new movement of workers who are occupying bankrupt businesses and creating jobs in the ruins of the failed system.
But Freddy, the president of the new worker's co-operative, and Lalo, the political powerhouse from the Movement of Recovered Companies, know that their success is far from secure. Like every workplace occupation, they have to run the gauntlet of courts, cops and politicians who can either give their project legal protection or violently evict them from the factory.
The story of the workers' struggle is set against the dramatic backdrop of a crucial presidential election in Argentina, in which the architect of the economic collapse, Carlos Menem, is the front-runner. His cronies, the former owners, are circling: if he wins, they'll take back the companies that the movement has worked so hard to revive.
Armed only with slingshots and an abiding faith in shop-floor democracy, the workers face off against the bosses, bankers and a whole system that sees their beloved factories as nothing more than scrap metal for sale.
With The Take, director Avi Lewis, one of Canada's most outspoken journalists, and writer Naomi Klein, author of the international bestseller No Logo, champion a radical economic manifesto for the 21st century. But what shines through in the film is the simple drama of workers' lives and their struggle: the demand for dignity and the searing injustice of dignity denied.
|
|
Spremenjeno dne: THURSDAY, 07. JANUARY 2010 ob 04:38 |
|
|
Prispeval AM
|
|
FRIDAY, 25. DECEMBER 2009 ob 12:18 |
|
Intervju z nepopustljivim borcem Louisom Althusserjem - z njegovo radikalno mislijo se letos ukvarjamo tudi na bralnem krožku. Prvič je bil objavljen v reviji l'Unita v francoščini, 1968, prevod pa v reviji New Left Review, 1971.
1 Can you tell us a little about your personal history? What brought you to Marxist philosophy?
In 1948, when I was 30, I became a teacher of philosophy and joined the PCF. Philosophy was an interest; I was trying to make it my profession. Politics was a passion; I was trying to become a Communist militant. Intervju je objavljen na marxist.com in ga priporočamo v branje vsem, ki jih zanima ta veliki borec s katerim se ukvarjamo tud i na bralnem krožku!
My interest in philosophy was aroused by materialism and its critical function: for scientific knowledge, against all the mystifications of ideological ‘knowledge’. Against the merely moral denunciation of myths and lies, for their rational and rigorous criticism. My passion for politics was inspired by the revolutionary instinct, intelligence, courage and heroism of the working class in its struggle for socialism. The War and the long years of captivity had brought me into living contact with workers and peasants, and acquainted me with Communist militants.
It was politics which decided everything. Not politics in general: Marxist-Leninist politics.
First I had to find them and understand them. That is always extremely difficult for an intellectual. It was just as difficult in the fifties and sixties, for reasons with which you are familiar: the consequences of the ‘cult’, the Twentieth Congress, then the crisis of the international Communist Movement. Above all, it was not easy to resist the spread of contemporary ‘humanist’ ideology, and bourgeois ideology’s other assaults on Marxism.
Once I had a better understanding of Marxist-Leninist politics, I began to have a passion for philosophy too, for at last I began to understand the great thesis of Marx, Lenin and Gramsci: that philosophy is fundamentally political.
Everything that I have written, at first alone, later in collaboration with younger comrades and friends, revolves, despite the ‘abstraction’ of our essays, around these very concrete questions.
|
|
Spremenjeno dne: FRIDAY, 08. JANUARY 2010 ob 12:26 |
|
Več ...
|
|
Kako misliti partizansko umetnost? |
 |
 |
 |
|
Prispeval AM
|
|
THURSDAY, 24. DECEMBER 2009 ob 15:13 |
|
Kako misliti partizansko umetnost?
 Nikolaj Pirnat, Zlodej nabada Nemca (karikatura), b.d. (1944), dvobarvni
linorez, Muzej novejše zgodovine Slovenije
22. 12. 2009 - 17. 1. 2010, Mala galerija, Slovenska cesta 35, Ljubljana
Razstava se osredotoča na vsebino, poimenovano s krovnim pojmom »partizanska umetnost«. Njen namen ni antološki prikaz te vsebine. Poudarja zlasti razsežnost dejavnega mišljenja - postaviti poskuša nove iztočnice za premišljevanje o »partizanski umetnosti«, pokazati uspelo srečanje umetnosti in oboroženega boja partizanov v revolucionarnem narodnoosvobodilnem gibanju v letih 1941-1945, kajti partizanstvo se v današnjih revizionističnih časih v skladu s prevladujočo ideologijo prej kot misli obsoja, nasilno se ga trga in »uravnoveša« na »dobro« in »slabo« polovico; z vsemi temi postopki se ga na neki način posiljuje.
Razstava osvetljuje vlogo umetnosti znotraj partizanskega gibanja - umetnost, ki je nastajala v povezavi s partizanskim gibanjem, se je dejavno vključevala v njegov transformativni proces tako, da mu je bila tudi sama podvržena: bistveno je prispevala k artikulaciji simbolnih koordinat boja, ki so ji obenem nalagale samokritiko. Umetnost v protifašističnem boju se je morala soočati s problematičnostjo tistih postavk v buržoazni koncepciji umetnosti, ki so strukturno omogočale povezavo umetnosti s fašizmom na ravni »estetizacije politike«. Umetnost v procesu socialne revolucije je morala izvesti kritiko umetnosti kot sfere, vzpostavljene z delitvijo dela v kapitalističnem družbenem sistemu. Ta kritika je potekala tudi kot polemika znotraj gibanja samega.
Ko obravnavamo partizansko umetnost kot umetnost v kulturni revoluciji, vprašanja o možnosti družbeno transformativne vloge umetnosti ne moremo zvajati na problematiko instrumentalizacije umetnosti za potrebe boja, saj se je prav v kontekstu boja zastavljalo >i>kot vprašanje o možnosti in nemožnosti umetnosti kot take. Gre torej za vprašanje, ki je še danes aktualno, in sicer v rancierovskem smislu: »[D]a je nekaj aktualno, pomeni, da to ni samo na 'dnevnem redu', skratka, da ni zgolj možno ali verjetno, ampak da je že realno, učinkovito, in to tu in zdaj.« S takšno zastavitvijo je razstava tudi poseg v koncepcijo sodobnega galerijskega prostora, ki ga želi postaviti nazaj v polje razmisleka - in ne reprezentacije, ki čedalje bolj prihaja v ospredje pri dojemanju galerij, muzejev in podobnih (umetnostnih) institucij. Bolj kot zapiranje pogleda v zamrznjeno preteklost želi reaktivirati potenciale umetnosti danes, izpostaviti vprašanje ponovitve partizanske geste v umetnosti danes, v novih okoliščinah.
Razstava, ki so jo v sodelovanju z Arhivom Republike Slovenije, likovnega oddelka Muzeja novejše zgodovine Slovenije ter rokopisnim oddelkom Narodne in univerzitetne knjižnice pripravili Jože Barši, Miklavž Komelj, Lidija Radojević in Tanja Velagić, ima za izhodišče istoimensko knjigo Miklavža Komelja, ki je nedavno izšla pri založbi Cf*.
|
|
Spremenjeno dne: THURSDAY, 24. DECEMBER 2009 ob 15:24 |
|
Prispeval AM
|
|
THURSDAY, 24. DECEMBER 2009 ob 14:49 |
|
Izvrsten tekst kolega Primoža Krašovca o aktualnih študentskih uporih na Hrvaškem. Tekst je bil najprej objavljen na strani hrvaških študentov slobodnifilozoski.com in je v hrvaščini.
PRIMOŽ KRAŠOVEC: DANI KOMUNE
"Tranzicija ne vodi nikamo." (Rastko Močnik)
"Baršunaste revolucije" od godine 1989. do 1991. su se, u retrospektivi, pokazale tipičnim buržoaskim revolucijama – nakon momenta ekstaze, sveprisutnog oduševljenja i patetične retorike ("danas su dozvoljeni snovi" – Milan Kučan) slijedi, kao što piše Marx u 18. Brumaireu dugotrajan mamurluk: privatizacija, osiromašenje, inflacija, militarizacija, podivljali nacionalizam, mržnja, državno i mafijaško nasilje, uništenje socijalne države i, u slučaju Jugoslavije, još i rat. S izuzetkom pojedinaca, intelektualci su po uništenju Jugoslavije ili aktivno kolaborirali s novonastalim režimima (to posebno vrijedi za književnike i povjesničare kao najvažnije stvaratelje i čuvare "nacionalne supstancije") ili tiho zatvarali oči, držali svoje akademske pozicije i nadali se da neće doći do najgoreg dok ne stignu do sigurne mirovine.
Osim opće socijalne devastacije, koju je proizvela tranzicija, njezina je možda najkatastrofalnija posljedica uništenje javnoga političkog prostora i političke participacije naroda. Ovo dvoje djelomično je povijesno naslijeđe socijalističkog samoupravljanja, a djelomično politička invencija "civilnog društva" u osamdesetima koju su kasnije brzo pregazile novonastale stranačke oligarhije. Javni prostor masovne političke participacije nakratko se pokazao u prijelomnome povijesnom trenutku, kad je moć socijalističke države – koja je nadzirala i ograničavala deklariranu "narodnu demokraciju" da se ova ne bi do kraja razvila i ugrozila i sam državno-partijski aparat – već popuštala i dok njeno mjesto još nije zauzeo novi administrativno-stranački aparat. To je bila alternativa osamdesetih koja se tako usprotivila socijalističkom establishmentu kao i nacionalizmu i militarizmu u nastajanju.
Politički zahtjevi alternative osamdesetih ostali su neispunjeni, nakon uništenja Jugoslavije uslijedili su ratovi, brutalna primarna akumulacija kapitala i uspostavljanje novih režima dominacije i eksploatacije. Alternativa je bila politički pobijeđena.
|
|
Spremenjeno dne: THURSDAY, 24. DECEMBER 2009 ob 15:22 |
|
Več ...
|
|
Prispeval AM
|
|
THURSDAY, 24. DECEMBER 2009 ob 15:05 |
|
Priporočamo v branje ta kratek tekst o študentskih uporih na Hrvaškem!
OZREN PUPOVAC: NEČUVENO
Što znači zahtjev "besplatno obrazovanje za sve" pri kojemu već tri tjedna militantno ustraje bunt studenata? Kakav je njegov sadržaj? Kakva je njegova forma? Radi li se tu – a tako većina glasova političkog i intelektualnog establišmenta tvrdi – o impulzivnosti i tvrdoglavosti mladosti koja, iako postavlja dobra pitanja, još nije dovoljno zrela da bi se uhvatila u koštac s realnim mehanizmima njihovih rješavanja? Nedostaje li tom zahtjevu argumentacijskog duha, stvarne mogućnosti, volje i intelekta da pokrene neki društveni ili politički dijalog? Znači li to, nadalje, da je zahtjev naivno utopistički, zahtjev koji će vrlo brzo ispariti i iscrpiti se upravo zato što ne predviđa nikakve konkretne uvjete svoje realizacije, raspravu s relevatnim akterima i institucijama, planove svojega ozbiljenja, prijedlog jedne nove državne politike prema znanosti i obrazovanju, nove zakonske mehanizme, pravno i političko osiguravanje prostora civilnodruštvenog angažmana na distanci od države, itd.? Trebamo li, dakle, stati sa strane i u nedostatku svih ovih konkretnih odgovora koje nam studenti ne nude reći da ćemo po samoj logici stvari biti svjedoci nužne kooptacije studentskih zahtjeva od državnih tijela i političkih elita, što će reći, da ćemo nakon ovoga u najbolju ruku doživjeti da se država na vrhu studentskih strasti počne kititi parolom "društvene osjetljivosti" ili, u najgoru ruku, da ćemo vidjeti da se ti isti studenti, kao i njihova militantnost, kolektivno razvijena u borbi, sutra prelijevaju u kadrove parlamentarističkih stranaka i njihov birokratski um?
|
|
Spremenjeno dne: THURSDAY, 24. DECEMBER 2009 ob 15:29 |
|
Več ...
|
|
|
